Indonezija- Bali- Ubud

30.7. Bali- Ubud

Dižemo se malo ranije, kavica nas već ceka na stolu, naručujemo palačinke i omlet i voće, omiljeni nam indonežanski dorucak. Sinoć smo sam dogovorila prijevoz za 500 000 rupija do Gilimanuka, ima oko 4 sata voznje. Jutros rentamo skuter da možemo sto vise obici, jer imamo fore do 13-14h, tada krećemo na trajekt. Skuteri su im mrak, idu ko metak, pale iz prve i uz brdo super vuku, ja na takve nisam navikla, moj se gasi na semaforu a uz brdo moram spolegnut da se uspije popet. Obilazimo palaču, koju preuređuju, pa se ne moze ući u svaki dio, neki dječaci uce tradicinalni ples u palači pa malo gledamo. Preko puta palače je tržnica, tu se najvise zadržavamo, uvijek su mi trznice fetiš na putovanjima, raznolikost boja i mirisa, egzotično voće i povrće, pileće glave, parene haljinice, suveniri, začini…napokon kupujem suvenire, za svoje curke neke topiće i kratke hlače kaj svi tu furaju, narukvice i Budinu glavu za terasu. Ima prekrasnih ukrasnih predmeta od drva, po tome je Bali i poznat, teško je odoljeti kupovanju, al tko bu to teglili po ruksaku.

Ponovno me oduševljava ovaj balinezanski stil, u Ubudu su kuće jos ljepše i vrtovi jos privlačniji, a zelenilo rižinih terasa da je neki smirujući ton. Cijeli grad fino mirisi po cvijeću i mirisnim stapićima, bas sam se navukla na Ubud i žao mi je sto nemam vise dana za guštanje. Zapravo mi je Bali cijeli po mojoj mjeri, ovdje bi trebalo doći ipak malo duže na užvanje.

Vozikamo se po ulicama, došli smo do Monkey forest, sume majmuna, velikog parka prepunog zelenila i makaki majmuna. Ne ulazimo unutra nego samo malo slikamo majmune. Dosli smo i do rijeke gdje su se skupili neki hodočasnici koji su spuštali darove niz rijeku u onim malim pletenim košaricama koje stavljaju pred svaku kucu. Na kraju smo otplahutali do dijela koji se zove neki ridge, ugl. tamo su beskrajne rizžne terase i lijepo je za šetnju. Vrijeme nam je da vratimo skuter, tipa naravno nema, pa idemo po ruksake i pojest nekaj kod neke tete na štand di smo vidjeli da je guzva, opet neka varijanta rize. Topim se polako od ovakve klope.

Taxista nas čeka kak smo se dogovorili i vozi do trajekta. Prekrasan je krajolik kroz koji prolazimo, uglavnom rižine terase, ili polja kukuruza i povrća, pa šećerne trske. Puno je obrađenih površina, i svako selo nekaj uzgaja.

Ukrcavamo se na trajekt koji vozi kratko i kosta 6500 rupija, ali dugo čekamo da pristane na Javi. Na brodu me malo lovi frka kak cemo dalje jer je noć, a ja bih voljela da nćcas idemo na vulkan Ijen. Uopće ne znam kak ću to izvest, malo pričam s ljudima na trajektu al mi to bas ne pomaže. Već na izlasku iz luke vidim neku agenciju i idem pitat jel imaju kak za noćas, frajer mi lijepo sve objasni i veli cijenu, al mi se čini malo previše. Dogovorim se da ću mu se javiti kad nekaj pojedemo. Al sad sam puno mirnija jer znam da je sve izvedivo. Opet na standu kod neke tete jedemo rižu al ovaj put s nekim finim umakom od kikirikija. Usput s nekim drugim tipom pregovaram za izlet i on nudi noćas smještaj, prijevoz do Ijena , ulaznice i prijevoz do vulkana Bromo za 425000 po osobi. To mi se već čini bolje jer imamo di biti do ponoći. Sad je tek 8 i umorni smo od vožnje a čeka nas penjanje je cijelu noć. Idemo s njim do njegovog homestaya, vec ima neke ljude tam. Soba je horor bez prozora, tak da moramo imat otvorena vrata, ovi vani galame, od spavanja ne bu izgleda niš…al barem ležim na krevetu.