9.1.2013. China- pokrajina Sechuan- Chengdu- pande
Uspjela sam ulovit sve skupa nekih 6 sati sna u vlaku, al zato je dozivljaj nenadjebiv. Ekipa mi dolazi da se slika sa mnom, govore mi da sam lijepa a ja ko uspljuvak, bez sminke, neispavana, rascupana, nabubrena…strava a ne ljepota. Decko kojeg sam upoznala ima 23 godine i studira ekonomiju zove se Lincoln sun tak se bar izgovara i ponudio se da mi pokaze grad. To me ful razveselilo, ne moze te nitko bolje naucit o gradu od onog koji tu zivi. Na brzinu sam iskrcala stvari u hostelu, javila da sam ziva stigla i krenula s njim u razgledavanje. Pjeske smo otisli par blokova do Tiancu squarea , glavnog trga u gradu…nista posebno na tr gu osim ogromne statue Mao Tze Tunga. I hrpa nebodera okolo, nesto kao CBD, banke osiguranja,hoteli, shopping centri. Zatim smo otisli do Peoples parka
Peoples park je prvi park koji me u Kini odusevio, prvo ovdje u Chengdu je puno toplije, pa ima vise zelenila, ima cak i grm koji zimi cvijeta, ima zuto cvijece i predivno mirisi, pa se miris siri cijelim parkom slican mirisu jasmina. Drugo park je pun ljudi koji se zabavljaju, neki plesu cha cha cha, neki neku kinesku cagicu, neki igraju badminton.
Uglavnom svi se vesele i uzitak ih je gledati. Cak sam i ja bacila cagicu s njima. Moj frendic i ja sjedamo u tea house na sunce i uzivamo u ispijanju caja i nekim neobaveznim razgovorima. Ovo mi je prvi put u Kini da uzivam u prirodi. Kad sam se vozila vlakom u Chengdu, koji je najveci grad pokrajine Sechuan u kojoj planiram provesti slijedeca 3 dana, jedne od siromasnijih pokrajina, prosli smo neke lijepe kanjone rijeke, terase s povrcem, sela…ali sve je bilo u magli i smrznuti, zato je ovo prvi lijepi susret s prirodom, steta sto nisam tu u neko toplije vrijeme, puno bih vise uzivala. Slova mi bjeze nakon trece pive koju sam smazala sad u hostelu dok pisem blog.
Lincoln sun me naucio kako se pije caj, oni nadoljevaju vrucu vodu i piju do iznemoglosti dok mu ne izbljedi okus. Setamo jos parkom, i krasan dio sa minijaturnim drvecem i orhidejama. Poslije odlazimo u Wide lane ulicu sa starinskim kucama u kojoj su restorani, uglavnom skupocijeni, ali kuce su prekrasne pa virimo svako malo u neko dvoriste i naslikavamo. Na vratima su im 2 brkata lika koji donose srecu. Nismo tamo jeli jer preskupo, nego smo uletili u neki lokalni restoran i on je narucio neku home made style food, uglavnom to je riza uz koju biras glavno jelo, razlicito i onda jedes al ne pomijesas rizu nego jedes odvojeno, narucio je govedinu s bambusom, i neku svinjetinu u loncu, a ja izabrala neke alge. Sve e bilo ok dok nisam probala svinjetinu…majke ti kad smo poceli puhat…tako ljuto jelo nisam u zivotu probala, suze su mi frcale iz ociju ko malom djetetu, smrklji curili iz nosa da su mu se sinusi ocistili do kraja zime…ubojstvo. Al nisam odustala, plakala sam i jela. To je priprema za Secuanski hot pot, ono sto je ljuto je ulje od feferona. Nadam se da cu uspjeti naci nekog da odemo na hot pot jer ga nije gust jesti sama. Nakon klope Lincoln i ja smo se pozdravili i ja sam mu se zahvalila jer je stvarno bio drag i brizan i proveo me po gradu, i pozvala ga da se javi ako dodje u Hrvatsku. Kupila sam usput tri pivkana Harabina, ta mi je nekak najfinija a jeftina…sad u hostelu pisem blog, ekipa uglavnom gleda svoja posla pa se ne druzim ni sa kim. A idem i rano spavat jer mi ujutro u 7.30 ide bus za pande. Trip nije skup 118 yuana s ulaznicom ali sko se zelis igrat i slikat s pandom jos 2000yuana ili 300 dolara, rekao mi je decko koji je jutros bio tamo. Mislim da ne bu diranja samo gledanje.
Klatarile smo se okolo i isprobavale po standovima svakakvu hranu, ovaj put sam kupila neku pticu, rekla bih vrabca jer je ful mala i nema puno za jesti…ili je mozda mali golub. Uopce nije losa, prelivena je onim crvenim umakom k pekinska patka, samo kaj je suvarak, nema nis na jest na njemu. Nema veze i to sam probala. Poslije sam uzela neke pravokutnike od rize sa umakom. Ljudi nas pozdravljaju na cesti, masu…pricaju nam nekaj, tubsu ocito jos manje navikli na turiste. Na kraju zavrsavamo u parku…koji je kako pise u vodicu, zelen cijele godine…sto je istina, osjecaj je kao da smo u nekoj azijskoj dzungli. Malo me je bilo frka da ne zazujim u ovom gradu jer sam je nagovarala da ide sa mnom ali nisam nista pogrijesila. Bilo nam je bas lijepo i super smo se provele, jedino kaj nismo ulovile pravi bus za natrag, rekli su da ide u 6, mi smo cekale od pol 6 i nije se pojavio, pa smo s nekim tandrkalom se vratili…al sve je dobro ispalo.
Decki su nas cekali u hostelu i vec su se raspitali di da idemo na Secuanski hot pot. Restoran smo nasli brzo, i Claudija je narucila jer bar nekaj kuzi… Uglavnom hot pot je lonac u kojem je voda i ulje od chillija sa hrpom ljutih zacina, uglavnom papra i chillija u kojem kuhas hranu koju narucis: svinjetinu, kuglice od govedine, povrce, gljive i noodlse…u sredini je jos jedan lonac amo sa vodom bez ulja malo manje ljut, al taj nije ni priblizno ukusan kao ovaj s uljem. A hotse zove jer je jebeno ljut, ja se na to pripremam vec par dana sa raznim ljutim jelima, i malo sam moram priznat bila razocarana, jer fakat je ljuto ali nista u usporedbi s onim jucer sto sam jela sa Lincoln Sunom. Jucer sumi suze frcale, curili smrklji, gorilo grlo a danas nista od suza …samo smrklji i grlo. Cestitka samoj sebi na dobroj pripremi. Al ekipa mi je rikavala, curio im je znoj, puhali su, stenjali…al svi su to stoicki podnijeli. Sve smo smazali. Poslije mi je gorilo u zeludcu jos 3 vure, zato je trebalo to dobro zalijevat sa pivama, sto smi i napravili na povratku u hostel. Hot pot nas je kostao 135yuana, znaci 35 yuana po osobi, a bio je fakat jebeni dozivljaj. Onako crveni i ljubicasti u licu, poceli smo trusit pive, igrali biljar i zajebavali se. Decki su nas zvali da idmo s njima poslije van u neki club Muze, a ja sam si mislila zasto ne…ionako sutra mogu spavat dokle hocu a plan radim sama, zapravo sam mislila ici na D…nesto irrigation project , ili projekt koji su napravili na rijeci M prije 2000 godina protiv poplave, i za navodnjavanje a funkcionira i dfanas. To je malo izvan grada a veselim se svakom izlasku iz grada jer je ovdje danas bilo kao u Xianu…zrak opasno oneciscem, da sam vec lagano pocela kasljat iako ne osjecam simptome prehlade.
Bauljam jos malo okolo i naletim opet na tržnicu, dakle ne sam o da su mi tržnice fetiš nego imam neku unutrašnju navigaciju koja me spontano odvede do tamo. I opet povrće, voće, mesetina, crne kokoši i crna jaja, jegulje i kornjače, začini, kiselo, slano, slatko…ikebana. Vidim neki korijen koji je frajer ogulio a ličio je na onaj korijen koji smo moja Germany girl i ja vidjele jučer u Loudaiu, koji je fakat bio ukusan. Kupim taj korijen i glodam ga po placu, kad ono ekipa se smijulji i gleda, mislim si kaj se smijulje, pa to se tak jede, al nije mi ni okus isti ko jučer, svejedno maznem 3 komada al nije mi bas najbolje u zeludcu…i poslije mi vele u hostelu da je to nešto kao naš krumpir i da se ne jede sirovo…bar su se ovi na placu dobro nasmijali gledajući me…prezivjela.
Opet uzivam gledajuci ekipu kako se zabavlja ui parku: pleše, recitira, igra mahojing igru…pije caj. Sjedam u tea house pored jezera i uzivam u atmosferi…ljudi se voze u camcima po jezeru, sunce se probija kroz oblak smoga, zuto cvijece koje cvate zimi mirisi po cijelom parku a miris mu je nalik jasminu, ptice skacu oko mene i pjevaju…neka njezna budisticka glazba svira…a ja se osjecam usamljeno.
Odem si kupit kostice koje svi Kinezi u parku zvacu ne bih li odagnala malo tu sjetu i nostalgiju…tamanim po košticama, cuclam taj čaj sve redovno ko pravi Kinez al tuga nikako da prodje i pustim se i nastavim tako sjedit sat i pol u svojim mislima.
Odjednom me klepi neka druga misao da je dumpling party u pol 6 a ne u pol 7, trgnem se iz stolca…skočim ko da me netko našpranjio i udarim tempo do hostela.
Sva sreća da sam zabrijala i došla ipak na vrijeme da maznem jednog pivkana i pripremim se psihički za dumpling party.
Party je bio mrak, skupilo nas se dvadesetak, mijesili, motali, punili, radili različite oblike, moji bili ko vreća, al bilo ih u obliku govna, patke, sirene…svakakvih. Pobjednik dobio koktel a moja Germany osvojila 2 mjesto i dva pivkana…ja sam se morala zadovoljiti trpanjem dumplingsa u želudac koji se taman malo oporavio od onih sirovih krumpira. I bili su odlični… mislim dumpligsi
Već smo se lagano zavaljali sa pivicama, igrali biljar i zajebavali se …Germany girl i Australia boysi su se spremali van, ja sam ih danas otkantala jer se ujutro dižem na avion za Shanghai , i Australia putuje i šeramo taxi do aerodroma al oni su odlučili direkt iz brijačine palit van. Ipak sam ja malo too old for that shit, i odoh ja spavat pod svoju električnu dekicu.
Spavam ravno tri sata i dižem se malo provjeriti jel ima kakav dragi mi mail iz domaje…ekipe naravno još nema a taxi dolazi za pol sata. Ne uzbudjujem se pretjerano, čitam, pijem kavicu…i čekam.
Stižu uskoro, ali jedan Australia boy je mrtav pijan, ostavljaju ga na recepciji da leži za stolom, a drugi ide po stvari s mojom Germany cimericom.
Kad nema njh, nema…došao taxi, njih i dalje nema…ode cura sa recepcije provjerit u sobu i vrati se i šapne mi I think they have sex, ne otvaraju i potjerali su je…mene ulovi takav smijeh od srca…koje lujke, divni su… mladi i puca im neka stvar kaj ovaj leži na recepciji…taxi čeka, a avion samo što nije odletio. Dižem se i odem im ja nalupat vrata…jave se da stižu, i dalje umirem od smijeha i ne vjerujem da mi se to događa. Spuste se napokon dole i vele da su tražili pasoš… a ja sam vesla sisala, ma nema frke jutros bome i brod progutala ak povjerujem u tu priču.
Utrpavamo Josha pijanog u taxi, bacamo ruksake i vozi Miško. Pomažem im da se čekiraju…držim Josha da može stajat… sad se već lagano drži na nogama, opraštamo se i odoše oni za Hong Kong a ja za Shanghai. Kraj jednog lijepog i zabavnog druženja.
12.01.2012. Shanghai
Slijećem prijepodne u Shangai, aerodrom ogroman, nekako nalazim stanicu vlaka Magleva, kojim sam se odlučila dovest u centra jer je to vlak na elektromagnetizam i vozi 300 na sat , jest da košta 80 yuana al valja to probat, malo adrenalina za ovisnike. I super je osjećaj, ne kužiš toliko tu brzinu koliko ti je želudac u grlu kad se naginje u zavoju i kad vidiš da nema tračnice…malo sam cvikala, al feeling nenadjebiv.
Nalazim hostel bez problema, u dobrom je dijelu grada…Dock Bund, uz šetnjicu uz rijeku, al već na ulazu mi raste živac kad vidim da šahiraju na chek inu, pa nema nikakve mape grada, pa pitam da mi objasni kak da dodjem do fake marketa pa se čudi ko pura dreku i nema pojma di je to…lagano pizdim, odem u sobu, nema internet, opet u lift pa na recepciju po šifru, pa gore se uštekat, pa ne radi pa opet dole da im to velim a oni me nisu ni upisali još pa ne prihvaća moju šifru pa opet gore pa opet WIFI ne radi pa opet dole al sad da im jebem sve po spisku…tak sam ih oprala da su mi dali internu šifru koju samo oni koriste i odmah je proradio wifi, i odmah su našli di je fejk market. Fakat nisam agresiva al ovi su me uspjeli razjebat da ne velim da je već 2 popodne i da mi vrijeme prolazi u vožnji liftom po hotelu. Luuuuda a i gladna izlazim i palim prema obali rijeke i doživljavam kulturološki šok ugledavši nebodere i Pearl tower.
