Bliski istok 1-Turska

19/20.07. 2010. ponedjeljak/utorak
AVANTURA POČINJE – Beograd i Istambul(Taksim)

Na početku da odmah razjasnim; iako sam Tursku stavila pod Bliski istok, znam da tamo geografski ne spada ali je to dio mog tripića koji ide pod tim imenom pa tako nek i ostane.
Trebao je to biti put u Južnu Ameriku ali stisla kriza, uletila neka nekretnina, i preostao Bliski istok jer ima dah egzotike a i nije skup, a nekako smo se i navukli taj arapski svijet: pušenje nargila, deve, pustinje, zamotane trebe (ninje),brkati i nosati frajeri, pipice kraj kenjare, grčevi u želucu… ok otišla sam u krivu krajnost. Kako bilo uvuklo mi se to pod kožu i odluka je bila laka.
Ekipa standardna ali ovaj puta svi na broju; stari, Burki, Tomo i ja napokon smo se uspjeli zajedno organizirat.
Avantura započinje u omiljenom nam vlaku u omiljeno vrijeme: Zg-Bg, 23.55.( cijena karte 200kn) noćna vožnja, ali ovaj put veća gužva nego prošle godine, pa smo se malo stiskali s ekipom (nije pomoglo čak ni skidanje cipela).
Ujutro stižemo oko pol sedam na beogradski kolodvor, mijenjamo pare i jurimo prema Zelenom vencu jer znamo da nas tamo čekaju piroške sa kajmakom, al slijedi razočarenje, piroške od jučer samo podgrijane, koji zajeb a na njih se hrustimo više nego na znamenitosti cijelog Istoka. Vidno razočarani krećemo tražit sirijsku ambasadu jer smo u Bg trebali izvadit vizu(iako su nas silom pokušavali odgovorit iz ambasade, mi smo odlučili ipak pokušat). Šetamo nakrcani ruksacima kraj crkve Sv. Save preko nadvožnjaka, do Zvezdinog stadiona i glavinjamo okolo ali nikako naći ambasadu. Napokon nas neki taksist upućuje da je ambasada kraj “mnogo lepe kuće- Cecine kuće“ a da samo pitamo za Cecinu kuću i svi će nas uputit – i tako je i bilo – našli smo je začas.
Uvalimo priču Sirijcima, ne spominjemo da su nas otkantali na telefon i iskrcavamo 55 eura za vizu s dva ulaza, i odlazimo na preko nekoliko Jelena u neku zgodnu birtiju u blizini ambasade, gdje puštamo korijenje jedno 3 sata jer smo toliko trebali čekat vizu da bude gotova.
Već nam je na knap pa jurimo na aerodrom, a tamo lagani trening živaca; sjedimo u avionu jedno sat vremena jer je gužva u zraku, a mene znoj obljeva od paranoje.

vlak za Bg- dok se guta ne diše se

crkva Sv. Save

Cecina kuća-mnogo lepa kuća

dva Jelena

Slijećemo u 20 h lovimo metro i presjedamo na zadnjoj stanici i lovimo tramvaj(svaki put kad presjedaš moraš kupiti kartu oko 1,5 TL). Bukirali smo hostel Erasmus na Karakoyu, dobra lokacija i najjeftiniji u Istambulu, krevet je 5 eura u 8-krevetnoj, ziher- dolazimo tamo i hvata nas jeza, fakat nismo picajzle ali ovo je kao iz noćne more-uski hodnik, sve pregrađeno šperpločom 3 etaže na svakoj po jedna soba od nekih 12 m2 i 12 kreveta tako natiskanih da između nema prolaza već spavaš rame uz rame s ekipom, nema klime, u cijelom hostelu 2 kupaone, na vrhu zajednička prostorija. Vlasnik neki rastaman, otkačen simpa al džabe-hostel mu horor. Al cijena mu je dobra a mi smo na knap slovom i tu ostajemo- moramo se malo čeličit. Bacamo ruksake i naravno ne raspakiravamo se jer za to nemamo mjesta i odmah pičimo na Istikal ulicu jer nam je to najbliže. Već nas lovi nervoza, histerija, gladni smo a tad je uvijek frka, napokon nalazimo neki doner (2,5 eura) i umirujemo zvijeri koje riču iz unutrašnjosti. Istikal vrvi životom još su i neki dućani otvoreni a već je debelo prošla ponoć. Malo odmaramo na Taximu i vraćamo se natrag.Putem naletili na dućan s hladnim pivama EFES, ko mala djeca sretni grabimo pive i sjedamo ispod starog Galata tornja i cuclamo. Galata toranj je impozantna građevina iz 14.st(izgradili je Genovežani) bio je dio obrambenih zidina a služio je kao svjetionik,zatvor, skladište i toranj za promatranje da ne bi izbio požar.

ulica Istikal -i izgladnjeli i nervozni tuljani

Taksim

Galata toranj

21.07. srijeda- Sultanahmet

Sinoć nas je rasta poslal u neki dućančić u blizini al smo otišli u krivom smjeru i naletili na neku gužvu- muvamo se i gledamo kaj je, kad frajer u izlogu razvlači burek, i svi čekaju red. Odmah se uštekavamo i mi i već vidim da smo svako jutro tamo na doručku-burek i ajran(jogurt), i čaj (3 TL)-zakon. Siti i sretni krećemo u razgledavanje, kad počinje pljusak, ne može sve biti savršeno. Ja u japankama kližem po mokroj cesti ko Sanda Dubravčić, još samo Milka fali da komentira.

Ak ostanemo u komadu bit će dobro. Kunem samoj sebi kaj sam jebena škrtica i nisam dala sto kuna za putno osiguranje ak se negdi potrgam i polomim noge.

Prelazimo Galata most i idemo u Jeni Cami novu džamiju, malo se muvamo okolo i virimo unutra, i idemo dalje na Spice bazar .

Na sve strane začini, mirišu pečenjare kebab,doneri kokureci kofte, hrpa šarenih slatkiša- pravi Istok. Kiša i dalje lije pa sjedamo u neku birtijetinu na čaj.

Tomo,Galata most i Yeni camii u pozadini

Yeni camii

stari brodovi na Eminonu

spice boys na spice bazaaru

pretpotopni Istambul

Sve je pod vodom, krećemo dalje plivajući do Sultanahmeta u Cisternu Basilica ili Yerebatan Cistern(ulaz 10TL) građena u bizantijskom periodu 532.g. opskrbljivala je grad vodom. Ima puno rimskih stupova i 2 Meduzine glave i to mi je bila najjača stvar u Istambulu, totalno neobična, osvijetljena u raznim bojama, muzika svira, voda kapa –odličan doživljaj. Kiša je napokon stala i izašlo je sunce a mi se ko gušteri razvukli na nekim štengama ispred Aja Sofije. Manja je gužva na ulazu (20TL) skup je ulaz ali to moram vidjeti. Građena je 537. i bila je oko 900 godina kršćanska crkva, a onda ju je Mustafa Kemal Ataturk preuredio u džamiju i slijedećih 500 tinjak godina bila je džamija a danas je muzej. Interesantna je različita arhitektura i detalji koji se izmjenjuju, kršćanski sveci na mozaicima muslimanski ornamenti i minareti. Al ne mogu reći da me nešto posebno oduševila.

Yerebatan cistern-basilica cisterna

Basilica cisterna ,zeleni stup(valjda žad, a možda samo vlaga)

Meduzina glava- nije slika naopako nego glava

Aja Sofija

unutrašnjost Aja Sofije

stari s kuruzom i Aja Sofija

Puno mi je ljepša bar izvana bila Plava džamija ili Sultan Ahmet camii iz 17st. koja ima 6 minareta(koji su zapravo trebali biti zlatni ali je građevinar umjesto zlatni čuo broj šest i toliko ih napravio), mauzolej, fontanu, školu, puno šarenih pločica, i smrdljive tepihe, a i džaba je ulaz pa je to plus.Obilazimo i Hippodrom danas glavni trg Sultanahmet, koji je građen još u 3 st.i bio je jedan od najvećih hipodroma u antičko doba.Služio je za trke konja, borbe gladijajatora, kao politička arena, bazar i prostor za vjenčanja…
Na njemu su danas ostali egipatski obelisk iz 15 st.pr.Kr. koji je donesen iz Luxora. Tu je i stup iz Apoleonovog hrama u Delfima, i njemačka fontana iz 19st. Kulturni napredak prekinulo nam krulenje u želucu pa krenusmo prema Grand Bazaru ili Kapali Carsi, jer smo mislili da bi tamo trebalo biti klope, i bilo je ali baš i ne toliki izbor pa smo opet na donerima. Nekako se nisam mogla uživjet u tisuće šarenih trgovina sa šatro dizajnerskom robom, kožnim jaknama, cipelama, zlatom…Malo razočarani suhim donerom i bez imalo želje za trgovanjem i cjenkanjem vraćamo se na Sultanahmet prema dućanu u kojem smo vidli EFES-čarobna riječ. Kupujemo ih i sjedamo na klupice u parkić i cugamo i pilotiramo umorni ko živine.

Plava džamija

egipatski obelisk na Hippodromu

vrata na Plavoj džamiji

Grand Bazaar

Strgalo nas, nikom se više niš ne da, a još je cijelo poslijepodne pred nama. Nekak se nateramo dalje do Gulhane parka ispod Topkapija, šetamo do mora i uz obalu sjedamo na stijene, cugamo čaj od nekog čiče što ga podaje i gledamo lujku koja se kupa u moru i prepucavamo se oće ga kresnut u stijenu il će se spasit, struja ga tak brzo nosi da ne mora ni mahat. Kak je završio nismo vidli prebrzo ga je odnijelo.

Gulhane park

čilanje na obali

Vraćamo se lagano prema našoj kući strave i na Eminonu skužimo riblje sendviče- mljac. Kupujemo kartu za trajekt do azijske strane za Harem da se malo odmorimo i provozamo(karta1,5TL), što je bio odličan potez jer je odmah na stajalištu trajekta na azijskoj strani autobusni kolodvor s kojeg idu busevi za Denzili(Pamukalle , kompanija Metro karta 50 TL). U Haremu inače nema niš posebno neka vojna utvrda, džamija, i svuda okolo smeće jer je očito popodne tu bio bazar-šteta kaj smo zakasnili. Vraćamo se natrag i opet bacamo u kljun sendvič od ribe(4TL) al sad kod frajera koji dođe s brodom, izbaci stolove i stolce i otvara biznis kad prestanu vozit trajekti-sendvič još bolji od prvog. Šopingiramo kod šanera neke taburee i odlazimo shrvani na ćorku u našu buksu.

vojna utvrda u haremu

22.07. četvrtak –vožnja Bosporom
Nakon ranojutarnjeg bureka krćemo prema Eminonu gdje bi tebali ulovit brod za vožnju Bosporom, to je redovna linija za Anadolu Kavagi ali više turistička pa je zato skuplja od ostalih karata(25 TL povratna, 15TL jedan smjer) Vožnja traje oko sat i pol, a na povratku loviš brod kad ti paše. Dan je bio krasan i tripić je ispao odličan, laganini vožnja, čaj na brodu jeftin (0,5TL), razgledavanje super, prolazi se kraj Dolmbahce palače, Bospor mosta, Beylerbeyi palače iz 19 st koja je bila ljetna rezidencija sultana i gostiju, staje u mjestima Kanlica,Yenikoy, Sariyer,Rumeli Kavagi i završava u Anadolu Kavagi koji je zgodno mjestašce sa utvrdom na vrhu(do koje se mi nismo penjali) ali mi se bolje činilo Rumeli Kavagi stanica prije jer ima i zgodnu plažu a Anadolu nema već su se dečki kupali na nekom kamenju dok sam ja bauljala po mjestu. Našli smo neku birtiju malo izvan centra prema vojsci koja je imala dobru cijenu menija sa sokom za 15 TL, i klopa je bila skroz ukusna iako smo dugo čekali ali nam je onda bahati,debeli konobar pokvario raspoloženje jer se prvo stepaval na curu koja se žalila na račun i histerizirao po lokalu, primitivac, a onda nam je naplatio još 10% više za service što ne piše u meniju, koji majke ti service, urlanje, lamatanje i drapanje računa drugim gostima.Šupak bahati nam ipak nije pokvario ukupni dojam tripića, bar smo imali kaj komentirat, a pouka priče je prvo provjeri jel to ta cijena pa onda naručuj.
Na povratku lagano čilanje pa iskrcavanje kraj Dolmbahce palače, ne baš kraj jer smo se dobrano nahodali do ulaza, da bi se samo promuvali po dvorištu jer četvrtkom ne rade. Vračajući se prema našem kvartu naletili smo na neko guba mjesto gs hrpom birtijau kojima su se pušile nargile, a najjače su mi bile nargile sa posudom od pravog voća, uvalili smo se u jednu od birtija u ugodne fotelje, naručili čaj i nargilu i uživali pod laganim prskalicama koje su nas osvježavale. Na kraju smo se još morali utješit sendvičem od ribe kod našeg čiče na brodu al ga nije bilo pa smo ga čekali, a kad je došao već je bila gužva pa je samo trpao ribu i nije očistio kosti tak da sam popizdila i prisjeo mi sendvič. Al ni to nije pokvarilo ukupan dojam dana, kojeg smo još obavili maglom nakon jedno pol litre ruma i laganog čilanja i druženja s ekipom u hostelu i spike o Titu i pederima sa gay Englezom, koji se lagano upucaval burkiju…hi,hi,hi).

pogled na Sulejman džamiju s Eminonu

Ciragan palača

mjesta uz Bospor

Bospor most i Beylerbeyi palača u pozadini

Anadolu Kavagi i na vrhu tvrđava

fina klopica, kod seljačine konobara

Dolmbahce palača-dvorište

mramorni sat iz 1890 ispred Dolmbahce palače

čilanje uz nargilu

šoping kod šanera

sendvič od ribe

23.07. petak- Topkapi
Nakon dragog nam bureka na red danas dolazi Topkapi palača, jedan od bisera Istambula. Ulaz je 20 TL i nigdje mi nije prošla ISAC jer sam im se činila prestara(mother fuckers) pa ni muljanje da se kod nas može studirat do ibera, nije pomoglo. Palača je stvarno pravi biser, ogromna je možeš po njoj bauljat pol dana, najljepši mi je bio onaj dio ljetnikovca Bagdad paviljon sa bazenom i dio sa relikvijama di je bio Mojsijev štap- iako ne vjerujem u to lopine su sigurno metnule neki štap i zmislile da je Mojsijev. Tu su i predmeti koji su pripadali proroku Muhamedu, njegova brada i zub, iako mislim da i to muljaju. I čudi me kako je slabo osiguranje oko sultanovog blaga, mora da je fake kad se ne boje da će netko opljačkatil su toliko opušteni???
Nakon palače obišli smo i arheološki muzej(10TL) koji je blizu al nije niš posebno, neki sarkofazi, rimski kipovi, par mozaika.
Otišli smo na klopu u kvart blizu Grand bazara i u nekom lokalnom restoranu klopali ja menemen(jaja s povrćem) a dečki doner. Danas smo malo bolje pročešljali bazar, ima jeftinih kopija i ko to voli furat isplati se kupovat samo ne znam kakva je kvaliteta. Nismo se upuštali u šoping jer smo se nadali da bi moglo biti još jeftinije u Siriji što je bio totalni zajeb, jer je tamo roba takva seljačija da smo na kraju u sat vremena zadnji dan prije polaska aviona morali obavit sav šoping. Bar se nismo previše opustili. Odšetali smo još do Suleymanyie džamije iz 16 st. koju je dao izgraditi Sulejman Veličanstveni. Na njoj su bili radovi. U sklopu džamije je i groblje i sulejmanov mauzolej. Blizu je i univerzitet kraj kojeg smo prošetali ali nas nisu pustili unutra jer je bilo kasno.

ulaz u Topkapi palaču

bagdadski paviljon u Topkapiju

dvorište Topkapija

malo smo se umorili

pogled s Topkapija

tržnica ribe u Beyoglu

Vratili smo se po stvari i pojeli riblji sendvič kod nekog starog na pokretnom štandu i hvala Bogu vratili vjeru u sendviče s ribom.Nakon sendviča na cijeđeni sok od naranče(1TL) koji do sad nisam spominjala ali je bio svakodnevni ritual kad god se bilo na nekom bazaru ili se prelazio most, i nisam spomenula ni galata most po noći koji je vrvio životom, barovima i restoranima.
Navečer smo lovili trajekt za Harem pa dalje noćni bus prema Pamukkalama Istambul smo ostavili iza sebe.
Interesantno je da mi je Istambul pravo sjeo tek nakon par dana u Siriji, nekako su mi se vraćale slike i skužila sam da je fenomenalan grad koji ima hrpu sadržaja, znamenitosti, more, vožnje brodovima, sve što ja volim i da će mi to uskoro biti ponovna destinacija, jer je grad za uživanje. Samo da se ne navučem na njega kao i na London i Miami.

24.07. subota- Pamukalle

Noć spavamo u busu koji je dupkom pun. Busevi (kompanija Metro) su im mrak, najbolji u kojima sam se vozila, imaju konobara koji dijeli čaj, kavu ili vodu, a ujutro neko pecivo. Super udobni, naravno s klimom,milina. Kužim da sam postala pravi hrčak, čim se staviš na stolac spavam, valjda s vremenom čovjek ogugla i navikne se dok putuje i stoječki spavat, a kamoli u takvom komforu. Ujutro rano, da ne velim prerano, dolazimo prvo u Denizli, gdje lovimo minibus za Pamukalle, pol sata vožnje za neku siću. Ulazimo u Pamukalle i tražimo naš pansion Mustafa u kojem sam rezervirala 4-krevetnu sobu 40eura noćenje bez doručka, tu imamo ludu sreću da su sobu zrentali i daju nam 2 dvokrevetne i to s kupaonom i klimom-ma sobe milina. Probali su nam to i naplatit, ma di ćeš nas valjat, reko nema problema možete nas odmah prebacit u onu koju smo rezervirali( a koja vam je puna, hi,hi) tako da im je pokušaj propao. Tražimo neku jeftinu klopu al ništa sve neki restorani sa ciframa od 10 tl na više, jedva smo iskopali neku jeftinu rupetinu na ulazu u selo sa tavuk donerom i koftama za 4 TL al kolko para tolko muzike. Klopa za k…. Lagano iznervirani lošim doručkom krećemo prema ulazu u park koji je samo stotinjak metara udaljen od našeg pansiona. I puca prvi pogled na „dvorac od pamuka“, i ostajem bez teksta a ladica se otvorila. Bijele kaskade s tirkiznim jezercima, voda se prelijeva niz bijele stijene, sve obavijeno nekom čarolijom, i bijelo. Ideš! Kolko god sam čitala o ovom ipak nisam bila spremna za ovu neobičnu ljepotu. Tako to izgleda kad se priroda malo poigra. I postaje sve bolje i bolje, izuvamo se i gackamo po pucketavim i krhkim ljuskicama od vapnenca. Vidimo ekipa u kupaćim pa se i mi kao pravi Balkanci skidamo i bacamo u prvi bazenčić i brčkamo ko mala djeca. Jedva se nekakonaterasmo da odemo do vrha, kad tamo još veći užitak; kao potočić spušta se termalna vode kroz neki kanal u koji smo se uredno uvalili i pustili da nas masira po leđima, zadnji put sam ovako uživala u Kostariki kraj termalnog potoka u podnožju Arenala. Ko to more platit! Ali svakom užitku dolazi kraj pa tako i našem, počela nas lagano zatezat koža kad pogledamo jedni druge a ono 4 crvena raka, nismo razmišljali da je vani 40 a krema za sunčanje je utopija pa smo izgorili ko prasci. Prošetali smo smo još malo prema vrhu prema ruševinama Hierapolisa koji je izgrađen kao termalno kupalište u 2 st.pr.Kr. Tu su ostaci kupališta, amfiteatar, hramovi i drugi spomenici iz grčkog perioda. Ulaznica u Pamukalle košta 20 TL.
Čini se dok smo malo istraživali okolo da oni to previše komercijaliziraju i sami rade betonske bazene i preusmjeravaju vodu da curi preko njih da se za njih primi bijeli kalcit pa da izgledaju prirodno. Sad valjda cijelo brdo mora bit bijelo, kad čovjek pretjera to ni priroda ne može popravit. Dobrano izgladnjeli bacamo se u istraživanje sela u potrazi za nekim jeftinijim restoranom. To je utopija jer nema jeftinog restača pa na kraju završavamo na terasi našeg pensiona ugodno zavaljeni na niske jastuke. Ja naručujem humus koji je bio odličan, a stari neki šiš ćevap od kojeg je ostal gladan pa me klao cijelu večer. Na kraju je pušilica i čaj malo umirila tenzije pa je sve dobro završilo.

Pamukalle

nek budu sretni svi trojica kaj sam stavila tu sliku a ne onu di su pokazali gole guzice

brčkanje u tirkiznim bazenčićima(to su oni umjetni do prirodnih se ne može)

i stari se brčka

Hierapolis

ovo su prirodni bazeni do njih se ne može, i pogle hordu ljudi-ko mravi

pogled s Pamukalla

večerica na terasi u našem pansionu

25.7. nedjelja- Antalya

Dižemo se rano s pijetlovima, osoblje još spava pa samo ostavljamo ključ na recepciji i spuštamo se do busa. Bus nas je košto 25 TL( kompanija Pamukalle- dobra) i vozi neki 4 sata do Antalye.
Iskrcavamo se u centru i ulazimo u Kaleici kroz Hadrianova vrata,stara antička vrata , hodamo uskom ulicom a okolo otomanske kuće, s islamskom arhitekturom, to je ta Turska kakvu sam očekivala , tu vrijeme kao da je stalo. Prolazimo broken minaret džamiju sa polomljenim minaretom i dolazimo do našeg pensiona Sabah, malog obiteljskog pansiona u srcu Kaleicia, na čijem vanjskom zidu rastu purpurne bugenvilije a u dvorištu punom svakakvih biljaka poslužuju doručak i ima zgodne sobice s klimom. Naša je bila 4-krevetna i opet super prolazimo jer smo trebali šerat kupaonu a dobili smo sobu s kupaonom.Yes! I to za 9 eura po osobi. A tek doručak, švedski stol, svega, slatkog svježeg voća, jaja, salame, namaza…ikebana.
Ulazimo u sobu, bacamo stvari na krevet presvlačimo se u kupaći i već jurimo prema tramvaju koji vozi na plažu. Usput ubacujemo u kljun svako po dva donera za 2TL(napokon civilizacija sa dobrim cijenama). Tramvaj je nemoguće spor, valjda bih ga prestigla da malo potrčim, al boli nas briga ugodno uvaljeni blejimo okolo. Napokon stižemo i s vrha uživamo u pogledu na plažu koja je ogromna, u pozadini se naziru kroz izmaglicu planine najvjerojatnije Taurus, a ekipa se raširila ko zaraza i uživa, trešti techo i turski house iz birtija. Pravo mjesto za nas. Jes da more nije baš najčišće ali nismo ni mi neki higijenci. Valovi su jaki, i bacaju te iz mora, ali to nas nije smelo da se dobro iskupamo.
Predvečer se lagano vraćamo natrag ovaj put pješke uz more jer se može skoro skroz proći do grada prekrasnom šetnjicom. Opet navraćamo na doner jer je bio odličan i idemo se doma spremit za akciju. Al smo tolko dugo bauljali da smo malo zakasnili, dok smo našli di su birtije, uz luku i u ulici koja izlazi na clock tower, već su se svi razbježali a za žešću akciju nismo bili tako da je opet pao Efes za slobodu na nekim štengama u starom gradu, i na kraju spavanje.

put do Antalye

Sabah pansion-Antalya

Konyaalti plaža-Antalija

stari i ja i broken minaret u pozadini

2607. ponedjeljak -Antalya

Nakon neuspjelog izlaska sinoć(na sve smo zakasnili, a to je zato kaj smo dugo drkali po sobi i montirali se izlazak, pa još malo razgledavali suk, pa još malo tražili neku uicu s birtijama umjesto da smo ušli u prvu veselu birtiju i zabavljali se) dižemo se rano i zauzimamo stol u vrtu i bacamo na doručak koji je bio totalni mrak, pretrpavamo se pecivima, sendvičima i na kraju jedva uguravamo one slasne dinje, pa onda čilanje i kavica i totalno puštanje korijenja u vrtu. Jedva se nekak dižemo od stola nakon 2 sata i krećemo u muving. Prvo smo odlučili malo razgledat Kaleici po danu, i promuvat se uskim uličicama, sa prekrasnim kućama s drvenim prozorima, i trijemovima, u bijeloj i žutoj boji. Grad je nastao još u doba Rimljana kao prirodna zaštićena luka iznad koje se nalazi Hidirlik tower koji je vjerovatno imao ulogu svjetionika i kule za stražarenje nad lukom,pa Kalekapisi ili clock tower koji je dio gradskih zidina iz 2 st. , tvrđava sa satom . Nakon jedno dva sasata razgledavanja Tomo i ja smo krenuli na svoju stranu a stari i burki na svoj.Da bi ostao normalan u 3 tjedna puta s nekim moraš redovito prakticirat ili odvajanje, ili neku borbenu vještinu ak ste stalno skupa da ih možeš zmasakrirat. Dakle nas dvoje odosmo u šoping na svoju stranu a njih dvojica na svoju,i nema baš neki izbor ko u Istambulu. Uspjela sam spizdit 35 ojra na neke dimije koje vjerovatno više nikad neću obuć, al šta mogu uhvatila me važnost trenutka učinio mi se detalj istoka zgodnim i za doma, ha, ha.

Hidirlik kula

Kaleici

ispred Kesik minareta,

malo smo umorni

clock tower

Ovaj put nismo išli tramvajem već smo prošetali kraj mora do plaže i uvalili se u neki fensi kafić/restoran uz more na čaj, i to je bio pun pogodak. Odličan ugođaj, hlad ogromnih fikusa, more i priroda. I tako je krenulo taj dan prvo fensi birtija, pa plaža al ovaj put su govanca plivala u moru pa smo nastavili niz birtija, prvo u šumici nasuprot plaže, zgodno al nema žive duše, pa na plaži birtija u kojoj piči turski house. Ima odličnih mjesta al nije neka zabava bar ne popodne, sve je to nekako mlako. E da sam na Zrču u to doba….sve samo ne mlako. Predvečer se vraćamo po torbe i opet kao dio rituala kresamo doner ja s ajranom(navukla sam se na ajran još od onog bureka u Istambulu) a dečki sa sokom, i na noćni bus za Goreme( 35 TL) E tu imam malu opasku da smo kad smo došli na autobusni kolodvor(ovaj put vozili smo se tramvajem al je dalje za hodat nego sa busom) išli potražit Tominu torbu koju je ostavio u onom busu iz Pamukalla, i zamisli stvarno smo je našli, ljudi su je sačuvali i predali nam. Koji poštenjaci, da imam one ikone s foruma sad bi stavila onu s klanjanjem!!!!

Tomo u jednoj od inih birtija

27.07. utorak- Cappadocia-Goreme

Opet noćna vožnja već nam ide sve teže, ipak smo ekipa u godinama, starog ubija, pa se širi nervoza. Stižemo u rano jutro u Goreme nalazimo jedinu otvorenu birtiju s otkačenimi simpatičnim konobarom, uvaljujemo se u jastuke i pijemo kavu. U ovoj je birtiji običaj da svatko nešto nacrta na keramičke posude koje stoje po cijelom kafiću, umorni od puta razmišljamo šta bi nacrtali a burki , kao neki umjetnik uzima flomić i crta kitu- ne vjerujem koja jebena mašta, od svih kravata, penkala, licitarskih srca, mora, otoka on je nacrtal kitu- Balkanci šta ćeš!!!

Jedva se dižemo i vučemo do hostela Emre cave, preko puta autobusa gdje sam nam rezervirala četverokrevetnu sobu u špilji, što je tipično za ovaj kraj, sobe i hoteli u stijenama od vulkanskog tufa. Dolazimo do hostela koji je na odličnoj lokaciji, ina mali bazenčić, noćenje je oko 6 eura po osobi u 4-krevetnoj sobi u kojoj ne treba klima jer je uklesana u stijenu, imaju i doručak za 5 TL koji smo pojeli poučeni iskustvom iz Pamukalla, di je sve vani bilo skupo. Doručak je ok, možeš birat između kontinentalnog, turskog i menemena(jaja s povrćem) i uz sve dobiješ kavu ili čaj. OK. U sobu još nismo ušli jer je rano pa kombiniramo za doručkom kaj ćemo. Usput uživamo u pogledu na mjesto, kućice kao iz bajke , kao gljive sa kapicama. Cijeli je krajolik nastao nakon erupcije vulkana Erciyes, stratovulkana udaljenog 25 km od Keyserija koji je sruptirao prije oko 2000 godina i čije su naslage pepela i lave tvorile mekane stijene koje su erodirale djelovanjem vjetra i vode i tvorile fairy chimney(viline dimnjake)ili su ih ljudi oblikovali u kuće, crkve ili manastire. Odlučujemo se prošetat do Goreme open air muzeja, jer nam se sve kombinacije koje nude u hostelu za istraživanje kraja čine skupe, od 35 eura na više za cijeli dan( možda da si sam bi se isplatilo al nas je 4 pa je too much) Hodamo prema muzeju cestom jedno 2 km, oko 10 sati je a vrućina je već nesnosna. Osjećam da će ovo biti 2 jebeno duga dana. Cijeli je kraj nestvaran, kućice kao gljive s kapicama na vrhu, samo sam čekala da vidim papu štrumfa i da štrumfeta izađe i otpjeva ti dam, ti dam ti dam.

pogled s terase hostela Emre”s cave

birtija na autobusnom kolodvoru(najdraža nam birtija)

burki je ulovil kornjaču čančaru (jebiga nije ulovil štrumfetu)

kuće u stijenama

Stižemo u Goreme open air muzej,pod zaštitom UNESCOa , ulaz 15 eura s tim da se u neke crkve ekstra plaća ulaz. Povijest je slijedeća, oko 4 st. mala kršćanska zajednica Anchorita, djelovala je po naputku svetog Basila od Cezara, i izdubila ćelije u stijenama, klesali su po zidovima uglavnom jednostavne križeve ali nekad i lijepe ikone. Takvih je crkvi jako puno oko Goremea, jedna je na samom ulazu u muzej Tokali crkva je najstarija crkva sa 4 prostorije, Stara crkva, ispod nje Nova crkva, i Donja crkva,zidovi i svodovi oslikani su freskama Sveca,najave i rođenja Isusova, krštenja, razapinjanja… Freske su neobične tamno plave boje. U muzeju ima dosta crkvica ali nisu toliko oslikane kao ova, osim crkvica su i prostorija za kuhanje i blagovaone za redovnike, i skromne sobe u kojima su boravili i molili. Interesantno za pogledati ali zapravo me se najviše dojmilo ono što smo kasnije vidjeli što je priroda stvorila u tom neobičnom krajoliku.

Goreme open air museum

stari viri iz jedne crkvice

Tokali crkva

dečki su htjeli u hostel ali meni se još nije dalo ići i odlučila sam bauljati malo okolo prema Red valley i Rose valley.Tomo je išao sa mnom prek k…. da mi se nekaj ne bi desilo, i gunđao cijelo vrijeme. Vrućina je sad već bila nesnosna jer se kamenje okolo užarilo, a mi smo opet bez kreme za sunčanje(važno da je u u ruksaku). Mislim si ko te tera da ideš mogla sam i sama i pičim dalje, prvo mi puca pogled preko Crvene doline koja izgleda fenomenalno, sa onim krasnim dimnjacima kao iz bajke. Onda dolazimo do Rose valley gdje su stijene roze boje. Dok smo bauljali okolo preko neke njive i izletio je neki mali čovječuljak i ljutio se kaj hodamo po njegovoj zemlji i kaj smo ga probudili, e samo si nam još ti falio na ovoj vrućini, iako ga kužim hrpa turista mu glavinja po dvorištu a on samo želi imat mira dok spava popodne. I patuljak nas potera pa smo morali obilazit okolo da bi došli dalje do puta.. Oko 2 je već tak pržilo i ostali smo bez vode da nismo znali kaj bi. Našli smo neko selo i pitali za prijevoz, odande ide neki lokalni minibus (dolmuš- mi smo ih zvali dalmoš) . Vidimo ga mi u daljini i potrčimo da ga ulovimo, mašemo ko ludi da stane jer smo već na izmaku i htjeli bi što prije u hostel, i napokon se utrpamo kad skužimo da smo ušli nekoj familiji u kombi kaj je išla u Goreme, i koji su na kraju bili tolko ok da su nas stvarno povezli i još su njihova djeca nam napravila mjesta da imamo za sjedit. Koja blamaža!!! Al vrućina je jebena i važno da se vozimo. Sporazumijevamo se na pigeon Englishu pitaju od kud smo a mi hvalimo njihov kraj standardne spike. Iskrcavaju nas blizu centra i uvaljujemo se u jedno od zgodnih birtija s klopom uz onaj presahnuli potok. Naručujemo čaj i gledamo ekipu za stolom kak fino klopa, i sviđa nam se kaj ima svakakve meze al nije nam sad do jela, možda navečer.

fairy chimneys

dolina

pogled na Rose valley

puno je kuća i crkvica u dolinama u koje se može ući

Dolazimo u hostel, oblačimo kupaći, dižemo dva usnula ljenjivca i bacamo se u bazen, i počinje igra divljih tuljana, bacakanje i praćakanje, skakanje i špicanje. Uspjeli smo svu ekipu potjerat s bazena kaj je čilala i čitala neke knjige, sve dok teta nije došla i rekla nam da se smirimo. Opet blamaža, ma ko ih jebe kad se ne znaju zabavljat.

treba bacit starog u vodu, kad je težak ko morž

Ko novi nakon poslijepodnevnog praćakanja krećemo u potragu za hranom i istraživanje sela, poučeni iskustvom da je jeftinije što dalje idemo duboko u unutrašnjost sela ali tamo nema ničega. Cijelo je selo napravljeno u stijenama i jako je zgodno.Na jednom proplanku imamo fotosešn i dok se mi naslikavamo Tomo je našao fotić, taman dan nakon što je stari našao futrolu, kak su srećkovići. Odlučili smo na kraju jesti meze u onoj birtiji od popodne i to je bio pun pogodak, klopa je bila super, humus, neko povrće u ulju…svega. Za kraj navečer nargila i čaša vina u našoj birtiji na autobusnom i poslije padamo mrtvi u krevet u našoj špilji.

Goreme-selo

Goreme

ulica u Goremeu

Tomo

28.07.-srijeda- Kapadokija

Budimo se ujutro doručkujemo , uživamo u pogledu i razmišljamo kaj ćemo, skupe nam ture pa odlazimo na kolodvor(ak ste skužili to je centar svega u Goremeu) i tražimo rent a car, malo smo se kasno sjetili jer su svi bolji i jeftiniji auti zrentani i nakačimo se na neki stari fiat, muzejski primjerak, troši ko ruski tenk, al nas nasmijava do bola. Ukrcavamo se i započinjemo avanturu, prvo idemo tražit Love valley, to sam htjela vidjet je ime dobila po kamenim strukturama u obliku pimpeka, ju-huuu, ogromni pimpeki to moram vidjet. Tumaramo okolo bez poštene karte i na kraju zalutamo u neku drugu dolinu Zemi Valley uz potok i tu ostavljamo dragog nam fiata i pjšačimo jedno petnaestak minuta dok nismo skužili da je još daleko do kraja pa se vraćamo i napokon dolazimo u dolinu ljubavi( prvi put smo je promašili i otišli predaleko) Kaj da pišem evo fotka!!!!

2 kite

i još kita

Kad bolje razmislim super je ova Kapadokija sve te asocira na kite, koji mrkli vilini dimnjaci i kućice za patuljke- to je fenomenalna zemlja di sve liči na pimpeke!!!

viline kućice ili???!!!

fotosešn – ekipa u fiatu

krajolik

izgubljeni u Zemi dolini

Nakon hrpe kita, koje su najviše razveselile mene krećemo dalje prema Uchisaru na čijem je vrhu dvorac, koji je čini mi se služio za vojne svrhe, isto uklesan u kamenu.

Uchisar castle

krajolik na putu iz Goremea u Uchisar

Vozimo se dalje preko Nevsehira, najvećeg grada u okolici do najvećeg podzemnog grada Derinkuyu(takvih gradova ima puno u okolici ), dubok je oko 85 m i ima 7 nivoa, i služio je za stanovnicima da se sakriju od opasnosti, ima hrpu prolaza i tunela, prostorija, štale za stoku, izvore vode, prostorije za botavak pa čak i dvoranu za sastanke odnosno kao neki trgić. Između nekih važnijih prolaza je kamen koji su navlačili i zatvarali prolaz da bi se zaštitili.

Derinkuyu

kamen za zatvaranje prolaza

Ovo je bio super tripić, nakon podzemnog grada izašli smo van u birtiju odmah u blizini di je naletio neki mali na biciklu kaj je prodaval nešto kao pizze sad sam zaboravila kak se zove, za neku sitnu lovu, pa smo se tog nakrkali, popili čaj , pogađali s frajerom u dućanu za vino za 6 TL, koje nismo na kraju kupili, koji smo idioti a poslije više nismo mogli naći vino tak jeftino. Htjeli smo još otići do nekog vulkanskog jezera u blizini al nas nitko nije znao uputit a i skužili smo da nam fiat sauga benzin da to nebu dragi bog mogel platit pa smo se lagano vratili prema doma al smo prije otišli opet u Uchisar u neku vinariju malo na degustaciju(i tu duplo platili butelju), pa u Cavusin selo di smo se jučer uvalili onoj obitelji u kombi , da malo bolje razgledamo. U gradu su nekad živjeli kršćanski misionari u uklesanim stijenama, danas je to selo sa malo stanovnika i dvije važnije crkve jedna prije samog ulaza u selo na glavnoj cesti sa freskama iz 11 st., a druga mala Sv. Ivana Krstitelja u selu. U napuštene kuće se može ulazit i istraživat , za silu moglo bi se i prespavat.

vinarija

Uchisar

Cavusin

okolica Cavusina-fairy chimneys

dečki u napuštenoj kući

Cavusin

crkva u Cavusinu

Već lagano umorni i gladni vraćamo fiata(pocuclo nam hrpu para), i nalazimo zgodan restoran sa lokalnim specijalitetom koji se služi u zatvorenom keramičkom lončiću i konobar ti pred tobom razbija lončić s nekim nožem , a unutra je neko meso ko gulaš i povrće, fino, zovu ga pottery kebab na engleskom, ne sjećam se na turskom. Nakon odlične klope i par čaša vina u našem kafiću odlazimo po stvari i opet noćna vožnja za Siriju.

pottery kebab

na busnoj stanici u Goremeu, jedna obiteljska

Žao mi je što mi je cijela priča sa Kapadokijom sjela tek par dana kasnije, u početku me ubila ta vrućina i žega da nisam mogla uopće uživati u tom neobičnom i čarobnom krajoliku, na kraju sam shvatila da je upravo ovo bio high light mog puta i da sam trebala više uživati u trenutku!

Related Stories

Otkrij

Peru – Cusco, Ollantaytambo, Machu Picchu, Palomino island

Peru – Piura, Lima

Ekvador – Quito, Banos, Cuenca

Ekvador – Amazona

Ekvador – Cotopaxi i Quilatoa lake

Meksiko – Mexico city

Popularne kategorije

Komentari

LEAVE A REPLY Cancel reply