22.07.2009.
Sletili u Kairo oko 5 ujutro i tu počinje avantura -grabanje za ruku taksista i cjenkanje- e da to je glavna vještina u arapskim zemljama sjeverne Afrike.Ak to ne znaš nikakva ti lova ne bu dosta. Pošto sam prošla školu u Maroku upuštam se u raspravu jer traži 75 Le za taxi do centra, spusti na 50( malo sam zahrđala) i krećemo( na povratku došli za 25, opet sam izbrusila vještine).
Dakle vožnja u taxiju po Kairu je jebena avantura, neprocjenjivo iskustvo koje nas je oduševljavalo i iznenadilo svaki dan iznova, počevši od auta koje bi skupo platio svaki muzej oldtimera, do ugašenih svjetla po noći, do četiri kolone auta u 2 trake, do skretanja prek te 4 kolone uz mahanje rukom i trubljenje. O da truba je glavni artikl za nabrijavanje auta i lampice može i one Božićne. Ludilo, zato je stari uvijek sjedio naprijed- nije ga tolko šteta ima već godina.
Spavali smo u hostelu u ulici Talat Harb, King Tut Hostel ( 3 krevetna 20 eura s doručkom,AC i kupaona). Hostel ok: na 7 katu, lijep zajednički prostor , imaju internet za sitnu paru, ujutro 3 kifle,sirek, pekmez i čaj, čistoća zadovoljavajuća.
Dobar dio grada, par minuta od muzeja, puno dućana,lokalnih mjesta za klopat i birtija- odmah nam se svidjelo.
23.07.09.
Khan el Khalili bazar
E tu je pravi Egipat, tu je ona mesnica zbog koje bi i ja postala vegetarijanka( pogledaj u pozadini slike kak visi komad mesa). Tu nam se ušteko Muhamed Ali ( mali na slici) jer nam jer prodao razglednice. Prvo nam je malo išao naživce jer ga nismo mogli odljepiti, a onda je bio toliko uporan da smo ga prihvatili i onda je išao cijelo vrijeme za nama. na kraju sam i razglednice kupila, pa ipak nam je to sad frend. Skužiš ih da nekad vole razgovarati s ljudima strancima i upoznati ih, i iako sve počne trgovinom ne mora nužno i završiti trgovinom već razgovorom i upoznavanjem. Malom je dovoljno bilo da nas prati pokaže neka mjesta i razgovara s nama
Muhamed Ali
E tu smo naletjeli na birtiju u kojoj smo klopali dve runde za ukupno 11 LE !! I poslije naravno čaj i šiša za neku siću, i na kraju dok smo čilali skužimo da više nestignemo u Sakaru. Nema veze ima mali na razglednici Djoserovu piramidu, možemo je i preskočiti.
Još nam je ostalo dosta vremena pa smo otišli u koptski Kairo mjesto gdje žive kršćani, zapravo ortodoksni kršćani ili pravoslavci. Ulazak u taj dio je kroz kontrolu i izgleda kao da žive u getu.
Taman je bila neka veselica, slavili su nešto u crkvi sv. Jurja. Tu je izgleda dio vremena bila smještena sveta obitelj.
Mozaik svetog Jurja
evo jednih vrata
Prošetali smo još do Koptskog muzeja koji je bio zatvoren. Pored muzeja su rimske zidine.
a pored zidina naše musave noge
Odlučili smo se doma vratiti metroom( cijena karte 1 LE). Na našoj smo stanici maznuli sok od manga što je također postalo ritual u Egiptu, pa u našu birtiju iz ulice na čaj.
Tomo puši šišu u našoj birtiji
Muhamed Ali Pašina đamija
Pogled na Kairo sa tvrđave
Išli smo u vojni muzej, po meni čista dosada( cijena je uključena u ulaznicu a ulaznica u tvrđavu je oko 50LE), a u palaču nismo mogli jer su molili a kad mole nema čuvara pa se valjda boje da bi nekaj čačkali i zato nedaju ući. Nismo više znalo kaj bi poslije pa smo se odlučili otići u ZOO.E to je bio pravi doživljaj. Guba su bili nilski konji i pelikani koje smo hranili. Jako je velik i malo je onak starinski al ok.Ulaz je 1 LE i unutra je samo lokalna ekipa, svi ko na pikniku razvukli dekice, klopu i odmaraju. I promatraju najveću atrakciju zoološkog vrta – nas. To sam prvi put doživjela da me gledaju ko crnca koji je došao u Marino selo pa ga prvi put vide. To svi pozdravljaju, dolaze zamolit da se slikaju s nama, muški, ženski, mašu.
Da mi je to netko pričao rekla bi da laže.