Indonezija- Bali- Bingin, Padang Padang, Ulluwatu temple

24.7. Bingin- Padang Padang beach, Ulluwatu temple

Nisam mogla dugo zaspati, nikako da se preswicham na ovo vrijeme pa sam se vrtila, budila, čula pijevce, pa krave, i na kraju jedva digla dupe u 9 sati. Starog ja budim, naravno i idemo do Wayanove kuhinjice, ekipa doruckuje, skroz neka opuštena i prijateljska atmosfera, mi pijemo kavicu, čeka nas motor s kojim ćemo danas tutnjit po Baliju, bar je to bila ideja. Minglamo s ekipom, isprobavamo razno voce koje je donijela curka koja zivi u Španjolskoj, inace je Ruskinja a s dečkom je dosla surfati na Bali, i Wayanovi su prijatelji, tu je i Alfonso, Španjolac, lep ko slika, surferferski torzo, plava kovrčava duža kosica, ko moj lega Rister u mladim danima:)

Alfonsu je danas zadnji dan i vratio se jutros sa surfanja sav razbijen i stućen jer je prevelika oseka i razbio je noge o greben. Wyan ga liječi i popravlja dasku, svi su tu ko doma.

sjedamo na skuter, ja vozim, malo me jutros ulovila frka kak cu a onda sam odjebala strah i negativne misli…kaj ne bih mogla, samo da zapamtim da moram uvijek u kontra traku od one koja mi je prirodna jer voze ko Englezi. Skuter ide ko metak ima vise od 100 kubika…prede mi ood nogama…malo smo klimavi u početku, al onda ide…i vozimo se super. Stajem uz put promjenit pare, i u neki Warung, na mae goreng..ali je skupo i nikakvo, srecom da smo uzeli samo jednu klopu. Za desetak minuta stizemo na plazu Padang Padang, to mi je Rus od sinoć rekao da ce mi se svidjeti jer nema velikih valova i super je za plivanje. Placa se ulaz 10 000 rupija, i nekaj sitno za motor, al mi motor naravno ostavljamo na đemdo uz cestu ko pravi Balkanci. Kacige ostavljaju na motoru, prilicno su pošteni i fakat se osjećam sigurno ovdje. A i mislim si..ak mi netko mazne kacigu…maznut ću ja nekom drugom…pa tak u krug..ko zadnji…ostal je gole glave:)

Spuštamo se stengama uz hram, sve je puno nekih malih hindu hramova, i sve su plaze na dnu klifa, na ovom dijelu otoka, male i skrovite, drugačije od dugih pječcanih plaza na ostatku Balija. Plaza je puna ljudi, ima dosta i surfera, sto je pravi odmor za oci nakon onih nasukanih tuljana na mom Viru, par birtijica, zgodno, jedino kaj struja nosi smeće, lisce neko u taj dio. Bacamo fotosesn, pa kupanjac, malo cvrljenja, par pivica i naravno mie goreng, sad i stari jede noodlse, jer mu je pun k…rize, pita svaki dan jel požutil kolko je riže pojeo. I tu se ocean jako povuče za vrijeme oseke, pa se oko 4 dizemo jer moramo hodat dugo do dubljeg, a opet je koraljni greben na dnu, pa pika za noge.

Sjedamo na skutija, nisu nam maznuli kacige ali su nam natrpali nutra kamenje, jer smo se parkirali na guzove, umiremo od smijeha i vadimo kamencuge iz kaciga, sjedamo na motor i pravac Ulluwatu hram. Hram se kaze Pura na Indonezanskom, i pokušavam vec 6 dana naučiti riječ hvala ali…mozak ishlapio

Do hrama je jos nekih desetak min, ovaj put plaćamo parking, i oblacimo saronge, naravno naslikavanje u njima pa po ulaznice i u hram. Ulaz je 30 000 rupija. Obilazimo okolo, i cekam da vidim hram…kad ono ništa…par dijelova za molitvu, šetnjica uz klif, prekrasni pogledi, i hrpa majmuna, makakija, koje hrane čuvari. Čudimo se kaj smo to došli gledati, al neki red kulture mora biti, a ovaj je hram blizu. Tu i plesu onaj Balezanski ples, ali nismo to docekali, nismo docekali ni zalazal sunca, a tisuce i tisuce njih su stajali s foticima u iscekivanju zalaska. Vidim da ekipa tu brije na zalaske sto na sat, odavno sam prestala to traziti po svijetu, volim svoj zalazak na Viru, a ako ga negdje slucajno potrefim super…ako ne…hookers. Sigurno ne čekam u niskom startu negdje da bih ga pofotkala, i na kraju dođu oblaci….kao i danas.

Odlučimo stati na klifu, na plazi Blue Point, i uživati u pogledu iz pivu. Sjedimo tamo i gledamo zalazak sunca koji su sjebali oblaci:) i u daljini kako svijetle ribarski brodovi.

Kad nam to dopizdi sjedamo na motor i jurimo doma. Ide nam dobro al nismo bas zapamtili put pa pitamo okolo. Stajem na jednom standu s vocem, da si nakupujemo egzotičnog voca, i oni nam vele da smo malo promašili da se vratimo. Poslušamo ih, i jos malo glavinjamo dok na kraju napokon nismo napiknuli Wayanovu kucicu. Danas idemo stari i ja u moju party birtiju na Mie Goreng i mojitace. Upoznajem ga s ekipom od jucer, ali danas nema Rusa. Mora da su ga silne pive prehitile, jer mi je tip ispricao cijelu zivotnu pricu, cak se i rasplakao na kraju, jer je razdvojen od sina. Zao mi ga je al kaj ja zgledam ko psihoterapeut da mi je odlučio ispričat life story….a ja sam si mislila daj olabavi s tim pricama, i malo zabave.

Klopamo i cugamo mojitace, al stari je pospan pa uzima motor i vraca se doma a ja ostajem s Massimom, Talijanom vlasnikom birca. I on mi prica svoju životnu priču???

Al on je zanimljiv, od bankara i poduzetnika s ozbiljnim poslom u Londonu, pa Milanu, na kojem je dao otkaz da bi putovao dvije godine po svijetu i surfao i na kraju zavrsio na Baliju, ozenio se, dobio sina, rastao, zena ga ostavila bez iceg, i sad ponovno pocinje biznis, vedar i pozitivan, bez trunke drame. Dobru pricu ima, al počinje kišica i ja se lagano pozdravljam..i šetam prema kući.

Noćas krave bauljaju oko sobe i zvone sa zvoncima oko vrata. Tonem u san.