Kostarika – La Fortuna i Monteverde

02.07.09. La Fortuna
Put do Fortune je počeo u 6 ujutro i trajao je oko 10 sati sa čekanjima autobusa no mi smo bili odlučni busom i javnim prijevozom doći do tamo- shvatili smo to kao istraživački pohod koji je bio i najjeftinija opcija – sve karte koštale su ukupno oko 14 dolara po osobi. Krenuli smo brodom do Pavone karta je nekih par dolara, onda smo u Pavoni čekali autobus u nekoj drvenoj birtiji koja zapravo i je Pavona jer nema ničeg drugog. E to se isplatilo- jer je bus koji je došao bio neponovljiv- kao onaj iz filma Ko to tamo peva- takva podrtina sa musavim staklima i rasturenim sjedalima. Ali to nije sve – kada je redom po selima na svakoj stanici počeo ukrcavati ekipu- više nije ni igla stala ali on ga trpa i dalje: ekipa visi jedna po drugima i nitko se ne uzrujava. A cesta je priča za sebe- rupa na rupi, naravno bez asfalta, kravice pasu kraj puta i plantaže banana na sve strane.

Bus ide do Carriaria gdje smo dalje odmah lovili bus za Guapiles. Carriaria se uopće ne sjećam ali znam da smo dosta brzo ulovili bus za Guapiles. Srećom da smo uvijek išli od prve do zadnje stanice i uspjeli se uvalit na sjedala na početku jer su ovi i dalje nakrcavali buseve do vrha.

U Guapilesu smo našli neku zgodnu pekaru i nakrcali se pecivima. Taman kad je bus odlazio sa stanice na drveću smo ugledali tukane. Napokon već pet dana u Kostariki zemlji poznatoj po tukanima a mi nismo vidjeli ni jednog. Ovo je bio par tukana sa žutim krilima.
Dalje putujemo za Puerto Viejo de Sarapiqui( koji se onako na brzinu iz busa činio skroz zgodnim za posjetit a tamo su završili naši kompići iz Belgije) i lovimo bus za Ciudad Quesadu od kuda idu često busevi za La Forunu. I nevjerovatno- nakon broda i jedno 4 busa ( ak nisam koji preskočila) stižemo u La Fortunu- mjesto poznato po jednom od najaktivnijih vulkana na svijetu koji stalno eruptira- Arenalu. Prizor bi trebao biti neponovljiv- kad uđeš u mjesto odmah ugledaš u pozadini vulkan- ali ne mi ne vidimo ništa jer pada kiša i sve je puno oblaka. Nakon ove vožnje ništa nas ne može obeshrabrit- tražimo jefinu birtiju da se napokon napijemo i najedemo. I nalazimo takvu u blizini autobusnog kolodvora i parka uz glavnu cestu i opet, naravno, jedemo, casadu ( opet riža, grah, banane, i piletina po stoti put) jer je najjeftinija i ja naravno preskačem sos da ne bi opet imala školjka program cijelu noć. Dok smo sjedili tamo( kao nije nam dosta bilo sjedenja u busu) upoznali smo nekog frajera koji je pričao o vulkanu i o tome kako često zna otići tamo. Mislili smo da je neki vodič ali na kraju nisam baš sigurna u njegovu stručnost. Ali nema veze živi tamo pa zna dosta pa smo se dogovorili da nas drugo jutro pokupi i vodi na vulkan Arenal a poslije na kupanje u vruću rijeku Tabacon jer za Hot springs toplice nismo imali love. To je trebalo koštati oko 15-20 dolara po osobi. Kad smo se dogovorili otišli smo na internet i malo probauljati okolo.
Samo mjesto nije ništa posebno i prilično je skupo, naročito restorani i internet vjerovatno zbog mase turista koji dolaze( za razliku od Cahuite koja je najjeftinija- internet i telefoniranje s Hrvatskom jedno 10 minuta nekih 10 kn) . Lutajući uokolo naletili smo na neku voćarnu gdje ti očiste voće i pripreme ga odmah za klopu i uboli smo Papaju, ananas i mango i to punu vrećicu. Poslije smo se 2 dana masakrirali sa papayom, već nam je iz ušiju virila.
Pala je noć i tražimo taxi da nas otpelja do Cherro Chato Ecco Lodge cabinasa koje smo rezervirali a koje su od centra udaljene oko 5 km.
Već je pao mrkli mrak kad smo tamo došli, vlasnik je ok( ne mogu se odlučit jel mi je simpatičan ili ne- djeluje malo strogo). Sobica je mala a zahod je izvan, ali ne daleko, no ono što me osvojilo je vrt- imaju krasan vrt, sa drvećem i stablima voća, bazen i igralište za klince, terasicu za sjedit- mrak. I ogromne leteće mrave koji su nas masakrirali cijelu noć.

scena iz filma: Ko to tamo peva, samo u Kostarikanskom stilu

La Fortuna a ono iza što se ne vidi je vulkan

03.07.09. La Fortuna- vulkan Arenal
Još uvijek na europskom vremenu dižemo se a vani mrkli mrak. Opet se prvo bacamo u istraživanje dvorišta- prvo su nam pogled privukli konji koji su pasli na brdu iza naše kućice.

Kad smo istražili dvorište izašli smo na cestu kad ono ispred nas vulkan- onaj dugo očekivani prizor- Arenal sa malom kapicom od oblaka na vrhu i to drito pred našim dvorištem- koja sreća i radost.

Arenal u svitanje

opet Arenal

Vulkan se vidio s one mirne strane koja je već bila puna zelenog raslinja, a kapica na vrhu se sve više povećavala i oblaci su se sve više navlačili. Pošto smo još imali vremena do doručka otšetali smo cestom prema gore, prema planinama koja je vodila do nekog vodopada. Do vodopada nismo stigli ali smo u brdima naletili na dućan, zapravo kuću, nekog rastamana koji je onako rano ujutro već nešto radio. Po trijemu kuće visile su mu ležaljke u svim bojama a okolo su bili fenomenalni predmeti i nakit od drva,kamena, koralja i kostiju. Da ne povjeruješ usred ničeg rasta ima svoj dućan. Imao je super stvari i nismo mogli odoljeti, kupili smo ogrlice, narukvice, ležaljku i domino od raste- pogodili to sve za 50 dolara i sretni se vratili natrag na doručak- Gallo Pinto-njihov tipičan doručak s jajima opet rižom i grahom i voćem. Bilo je fino al su porcije male-to nas je malo uzrujalo- pa nismo ptice.

Bili smo malo skeptični da li će se frajer i birtije od sinoć pojaviti- ali čovjek je stvarno došao i to prije vremena- suknuli smo kavu na brzaka i krenuli.

put u brda

rastamanov dućan

Odveo nas je u NP vulkana Arenal- ulaz je čini mi se 10 dolara po osobi. Prvo put vodi kroz trstiku i rijetku vegetaciju koja je uspjela izrasti na tom kiselom tlu. U daljini stalno čuješ grmljavinu i tutnjanje vulkana. Već putem su me oduševile vulkanske stijene razbacane uokolo. Različitog su oblika i strukture i ja sam samo trpala to kamenje u džepove. Ali džabe poslije su mi gotovo sve maznuli na carini na aerodromu. Taj put prolaziš na vlastitu odgovornost i što si bliže sve je manje zelenila a sve više crnog kamenja. Najbliže mu možeš prići na 600 metara na aktivnoj strani. Došli smo do najbliže točke i nijemo sjedili na stijenama fascinirani snagom i veličinom prirode. Nisam mogla vjerovati da sjedim i gledam erupciju pravog vulkana pred sobom. Prepala me na tren grmljavna, al oblaka nije bilo to je bio zvuk jače erupcije. Vruće se kamenje kotrljalo niz padinu i ostavljalo dimne tragove. Ostajem bez riječi.

put prema vulkanu

vukanske stijene i jezero Arenal u pozadini

ja i vulkan

erupcija i tutnjava vulkana Arenal

Još uvijek pod dojmovima vraćamo se u auto i jedva nagovorimo frajera da nas vozi na vruću rijeku, jer mi se vidjelo da mu se baš ne da. Iskrcao nas je kraj Tabacon hot springsa, najskupljih toplica i tamo smo se spustili malo niže po nekom putu prema rijeci. Prvi pogled me baš nije oduševio- virile su neke cijevi za vodu i most je bio pored, ali kad smo se bacili u vruću vodu rijeke Tabacon, naglo sam se predomislila. Super topla voda, okolo divlja priroda i zelenilo, mali slapići i bazeni koje je napravila voda svojim poniranjem s visine- pravi doživljaj. Rekli smo našem vodiču da ćemo mi ostati i platili mu, al nije htio uzeti lovu, rekao je da on to više radi iz gušta da baš i nije vodič pa je na kraju uzeo lovu samo za onog koji nas je vozio autom i nešto sitno za gablec. Stvarno je bio ok- iako baš nije previše znao o vulkanu- nitko nije savršen.

Ostali smo sami na rijeci i uživali u vrućoj kupki nakon napornog hodanja. Romantika nije dugo trajala jer je došla neka ekipa isto na kupanje. To je očito mjesto gdje lokalci dolaze uživati u vrućim kupkama za džabe. To nas nije smetalo, malo smo se upoznali s ljudima i razgovarali, čovjek je muzičar i došla su mu dva sina iz Amerike na praznike.

Pacali smo se tako jedno 2 sata kad je počela kiša. E to je bio doživljaj- pravi tropski pljusak i kupanje u vrućoj rijeci. Taman je kiša malo ohladila vodu da nisi morao izlaziti van da se rashladiš. Al kiša nikako da prestane, već smo dobili plivače kožice na rukama i nogama, a za hladnu pivu bi dali pola kraljevstva. E jebi ga ne možeš uvijek imati sve i avanturu i hladnu pivu. Žedni ko grabe ipak se odlučimo pokupiti po toj kiši i potražiti prijevoz. Bome smo se načekali busa, ali na kraju smo ipak uspjeli maznut pivu u gradu i dobro se najest naravno-casade.

Mrtvi umorni vratili smo se u sobu, di nas je dočekao naš gazda s novostima- da nam je premijer dao ostavku i da sad imamo žensku premijera- a mi smo si mislili da, da stari na čemu si ti to. ( kad ono stvarno došla Kosorica, ošo Sanader).

kupanje u Tabacon river

04.07.09. Monteverde
Ovo jutro preskačemo mršavi doručak i jedemo naše papaye(još mršaviji doručak)- skoro pa sam mogla napisati roman ubojstvo papayom- kolko god smo je jeli nikad kraja. Pokupio nas je kombi i odveo do broda koji nas je trebao prevesti preko jezera Arenal. Uplatili smo jeep- boat- jeep putovanje (25 usd za studoše, 3o za ostale), to je trebao biti najbrži put, od 4 sata, do Monteverdea- koji je na drugoj strani jezera ali loša je povezanost cestama pa se putuje javnim prijevozom oko 8 sati. Vožnja brodom je bila zgodna iako niš posebno i traje oko 45 min, a onda opet off road vožnja kombijem duga oko 3 sata, ubojstvo za bubrege i za one sa slabim želucem jer je zavoj na zavoju i naravno nema asfalta. Ali nagrada slijedi, cijelim putem je fenomenalni pejzaž, opet totalno drugačiji od onog koji smo vidjeli prošlih dana, sada su bile na redu planine, pašnjaci i beskrajne plantaže kava, pa onda šume guste i neprohodne, sa lijanama na kojima samo fali Tarzan, neobičnim kukcima i orhidejama. Kostarika je stvarno prepuna iznenađenja.

jezero Arenal

plantaže kave na putu do Monteverdea

plantaže kave ponovo

pa oblačna šuma

što smo bili više bilo je sve hladnije, na putu smo se zaustavili kod nekog obiteljskog restorančića i probali kostarikansku kavu, niš posebno. Odveli su nas do našeg hostela Sleepers sleep cheaper, u kojem smo imali rezerviranu sobu s kupaonom i doručkom za 25 dolara na noć. Odmah nas je vlasnik, zvao se Ronnie, upoznao s programima kojke nude, uglavnom Canopy tour- to je vožnja na sajlama kroz prašumu, ili šetnju po visećim mostovima. Mi smo se odlučili za šetnju po mostovima jer stigneš razgledavati uokolio i istraživati. Na brzaka smo se raspakirali i ubacili u kombi koji nas je za 2 dolara po osobi otfurao u Selvatura cloud forest rezervat. Ulaz na viseće mostove je 25 dolara za odrasle a 20 za studente, ima 8 visećih mostova i tri promatračnice, a u sklopu cijelog parka su i serpentarium( sa žabama i zmijama) pa neki dio sa leptirima al se sve extra plaća. Šetnja po mostovima je bila super, neki su dugi i do 170 metara a visoki i do 60 m tako da stvarno hodaš uz vrhove drveća. Bilo je oko 2 popodne kad smo došli i počela je padati kiša, a i oblaci su stalno uokolo tako da se ne vidi baš daleko, a i od životinja i ptica nismo ništa vidjeli jer je izgleda bilo kasno. To mi je baš žao jer sam zapravo ovdje najviše očekivala da ću vidjeti životinja. No nema veze, šuma je bila stvarno neponovljiva, lijane vise uokolo, orhideje po drveću, paprati još iz doba dinosaura, zvuk ptica, i sve to obavijeno nekom tajanstvenom maglom( malo sam se previše ufurala) .

Selvatura cloud forest

viseći mostovi

jedan od dužih mostova

japanska buba na mostu

fenomenalan pogled na prašumu

Dok hodaš okolo s mosta možeš vidjeti ekipu na tim kablovima kad prolazi i izgleda ludo, mislim da to drugi put ne bi trebalo preskočiti. Stekla sam neki dojam da iako je tamo fenmenalna priroda već su uspjeli dosta napravit od toga komercijalu, pa nude različite oblike adrenalinske zabave, tipično Američki -uvijek nekaj mora biti organizirano da te zabavlja kao da ne mogu sami uživati u prirodi i bogatstvu biljnog i životinjskog svijeta.

Trebalo bi otići možda do Nikaraque, tamo se još nisu toliko nakotili Ameri sa svojim gotovanskim forama. Nije da imam nekaj protiv njih ali su već toliko predvidljivi.

Vratili smo se predvečer i uvalili opet u neku prčvarnicu uz cestu, malo dalje od sela u kojoj nije bilo ni žive duše, al je imala malo bolje cijene nego restorani u centru koji su svi bili žešći s ciframa. Opet casada al sad s govedinom jer tu ima puno krava uokolo pa da vidimo kakva će biti. Niš posebno, govedina malo žilava, a i riža mi već ide na uši. U gradu smo našli slastičarnu o kojoj sam čitala na internetu, da ima super sladoled koji rade sami. I stvarno je mrak, imaju i milk shake i svi okusi kaj smo ih probali bili su mrak- na to smo se lijepo navukli pa svaki put kad smo prolazili hop na sladoled. Navečer smo otišli do serpentariuma u gradu , otvoren je do kasno ulaz oko 2,3 dolara za studente. tamo smo upoznali neku Austrijanku, koja redovito godišnji provodi u Kostariki i totalno je fascinirana zmijama i zna sve o njima pa nas je lijepo propeljala okolo. Bila je ok, simpa. Tamo drže kostarikanske zmije i otrovnice i obične, i otrovne žabe, al baš se ne smije slikati naročito ne s blicom, pa nemam baš fotki. Ali kad sam vidjela koliko sve ima otrovnica u Kostariki i kako ih je zapravo teško skužit među lišćem , malo sam se zabrinula i nisam se baš veselila sutrašnjoj šetnji kroz prašumu. Zvali smo Austrijanku da ide s nama na cugu u neki guba kafić-restoran na drvetu u centru, ali nije htjela jer je tamo bila dan prije i razočarala se jer je klopa i cuga ful skupa. Mi smo ovaj puta ipak odlučili eskivirati lovu za 2 pive jer nam se činila fora kuća na drvetu ai bila je to predzadnja večer pa da se malo opustimo. I stvarno je guba, a bome i skupa 2 pive 10 dolara.

Sobičak nam je bio solidan, ali niš posebno, na internetu izgleda više kaso neki planinarsdki dom gdje se ekipa druži, ali tako u živo uopće nije bilo. Ima neku zajedničku prostoriju s TVom u kojoj nikad nitko nije sjedio, i kuhinja sa par stolova gdje opet nisi mogao naći mjesta. Imaju besplatnu kau cijeli da. Ronnie je naučio Tomu kak se radi kava jer je vidio da ne kuži. Super im je spravica, neki filter aparat ali totalno otkačen, na držalu od drveta visi nekaj ko čarapa u koje se stavi kava i kroz koje onda puštaš vruću vodu i dobiješ filter kavu. Žal mi je kaj si taj aparat nisam kupila za doma.Pravi je smijeh-super suvenir. Drugo smo jutro nakon doručka, naravno gallo pinto koji nam je pripremila Ronnijeva žena, odlučili pješačiti po santa Elena cloud forest reservatu, koji ima ukupno 12 km staze, što nam se činilo i više nego dovoljno. Ulaz je bio 7 dolara za sudente, a 14 za odrasle, i odlučili smo se za Cano negro trail, onaj duži put. Na ulazu hrane kolibriće i uz gusjenice i par ptica to su jedine životinje koje smo vidjeli. Lagano razočaranje ali i olakšanje jer nije bilo ni zmija. Put nije baš lak jer su stalno usponi , pa spuštanja a na vidikovcima gdje se trebao vidjeti Arenal nismo vidjeli ništa jer je bila gusta magla, ali je zanimljiv jer je staza dosta uska a i stalno prelazi neke riječice i potoka, a na jednom se dijelu srušilo drvo preko staze pa smo morali preskakat kroz grmlje preko njega-prava avantura. Nakon nekih 3,4 sata hodanja već nam je bilo dosta pa smo požurili da ulovimo prijevoz do grada jer ide svakih 3 sata.

U gradu smo sad skužili neko puno bolje mjesto za klopu, kraj crkve mali kiosk u kojem teta kuha par lokalnih jela , a možete i popit nekaj. Pitali smo jer kaj ima za jest a ona nam je nekaj objašnjavala na španjolsko. Onda je skužila da je bljedo gledamo pa nam je pokazala neku juhicu sa govedinom, povrćem i zelenim bananama koju je Tomo jeo i ja sam opet jela casadu. Nakon klope i par pivica već nam se vraćala snaga, pa smo još malo prošetali na drugu stranu od sela gdje smo vidjeli polja s konjima i gdje nas je dobrano oprala kiša.

kolibrići na ulazu u Santa Elenu

Santa Elena cloud forest

oblačna šuma

.

put iz Santa Elene do sela Monteverde, pašnjaci

Monteverde centar-desno je crkva i kiosk s dobrom i jeftinom klopom

prašuma oko Monteverdea

Još par kugli sladoleda, lagana šetnjica do doma spavanje i sutra – zbogom Kostarika.

Ujutro dizanje prrano čak i za nas, još je noć, oko pol 5 lovimo neki bus koji ide preko nekog sela za San Jose, opet ceste bez asfalta, hrpe zavoja, presjedamo u tom selu i nakon što smo skoro promašili, silazimo na aerodromu, ovaj put na vrijeme za avion. Na aerodromu se plaća izlazna taksa oko 25 dolara po osobi i to nas raspizdi jer nismo pojma imali a ionak smo bez love. Al nema veze vrijedilo je – ovo je daleko najuzbudljivije moje putovanje u neki totalno drugačiji i egzotični dio svijeta.Baš onakav kakav volim- divlji i nepredvidivi. I zato se nadam da ovo neće biti zadnji put.

I na kraju par brojki:

karta za avion- MIAMI- SAN JOSE 300 dolara ( do Miamia oko 500 usd iz Londona )- sve American Airinesom – ne računajući onu kartu koju smo platili jer smo zakasnili na avion( 600usd po osobi)

soba s kupaonom za dvoje Cabinas Tito Cahuita 2x 25 usd

soba s kupaonom za dvoje Cabinas Tortuguero 2×25 usd

soba s zajedničkom kupaonom Cherro Chato eco lodge, La Fortuna 2×30 usd

soba s kupaonom i doručkom Sleepers sleap cheeper 2x 25 usd

karte bus SJO- Cahuita malo manje od 10 usd po osobi

brod Cahuita Tortuguero- 35 usd u jednom smjeru

brod Tortuguero – Pavona busevi do La Fortune- oko 14 usd po osobi

jeep-boat -jeep iz La Fortune za Monteverde- 20 usd po osobi( studentska)

Monteverde- SJO- oko 10 usd po osobi

ulaznice- u nacionalne parkove u prosjeku 10 usd po osobi( negdje i badava)

klopa i cuga dnevno oko 10-20 usd po osobi

ukupno 650 usd + troškovi 200/250 usd = oko 900 usd za 9 dana po osobi